Istorijat

Brošura
Srpski

Brosura-pocetna

Brochure
English

Brosura-pocetna

Broșură
Romanian

Brosura-pocetna

Broschüre
German

Brosura-pocetna

Брошюра
Russian

Brosura-pocetna

150 GODINA SMEDEREVSKE BOLNICE

Čudna je istorija grada na Dunavu. Samo su retki gradovi nastali na način kako je to Smederevu odredio despot Đurađ Branković. Za razliku od gradova koji su postali tako što su izrastali iz sela ili drugih naselja, Despot je grad Smederevo podigao sa namerom da bude prestonica srednjovekovne Srbije.

O grandioznosti srednjovekovnog Smedereva svedoče podaci da su na Despotovom dvoru napisane 24 knjige, da je sam Đurađ, jedan od najobrazovanijih evropskih vladara toga vremena, imao za ono vreme bogatu biblioteku, da je Kir Stefan Srbin komponovao duhovnu muziku, te zapis da je „… poput antičkog pozorišta…” spektakularan bio doček moštiju Svetog Luke koje su u gradu čuvane do pada Smedereva. Na dvoru Despotovom stalno je bilo lekara Italijana koji su lečili u Smederevu. Nažalost, padom Srpske srednjovekovne države Smederevo je izgubilo značaj koji je do tada imalo. Prestonički sjaj će mu vratiti Karađorđe Petrović kada Smederevo, od 1805. do 1807. godine, postaje prestonica ustaničke Srbije i sedište Sovjeta. Pohodili su ga Vuk Karadžić i Dositej Obradović. Kasnije, tokom 19. veka, Smederevo se razvija uz zidine Tvrđave pod turskom vlašću kao varoš trgovačka i iznova gospodska.

Tridesetih godina 19. veka nekoliko lekara je prolazilo kroz Smederevo ali se nijedan duže vreme nije zadržao. Prvog Ukazom postavljenog okružnog fizikusa Smederevo je dobilo 1839. godine. Bio je to doktor Konstantin Mihajlović. Dvanaest godina sa uspehom je lečio stanovnike Smederevskog okruga, a onda 1852. godine odlazi u Požarevac za okružnog fizikusa. U Smederevo neposredno posle njegovog odlaska dolazi okružni fizikus doktor Jovan Valenta za čijeg je vremena nekoliko epidemija poharalo Smederevo.

I još svi Turci ne izađoše iz grada Smedereva a u Okrugu počeše pripre- me za osnivanje bolnice. Špitaljski fond Okruga smederevskog je već prilično narastao a nikako se ne stekoše uslovi da se bolnica osnuje. Sam knez Miloš je insistirao da se bolnice u Srbiji podižu.

Prekretnica se dogodila 1865. godine kada je pod knezom Mihailom Obrenovićem III donet Zakon u ustrojstvu bolnica. Tokom aprila 1866. godine Ministarstvo unutrašnjih dela izdaje naredbu pojedinim okruzima da se intenzivno započne sa osnivanjem okružnih bolnica. Ministar unutrašnjih dela je naredio načelstvima Krajinskog, Požarevačkog, Smederevskog i Kruševačkog okruga „da opštinsku zgradu ili privatnu kuću pod kiriju nađu i osnuju okružne bolnice” dok se u tim okruzima ne sazidaju bolnice. Dekretom osnovaše Okružnu bolnicu u Smederevu 21. novembra. 1866. godine. Tegobne su bile prve godine naše bolnice. Bila je smeštena u privatnoj kući na kraju grada, u objektu koji nije zidan po standardima za bolnice. U prvom izveštaju o stanju zdravlja u Srbiji iz 1879. godine okružni fizikus i upravnik Bolnice dr Vasa Bulić opširno je pisao o stanju u Bolnici: „Okružna bolnica ne odgovara opštim higijenskim propisima, ali se drži čisto i po mogućstvu se sve otklanja, što bi moglo prouzrokovati štetnog kakvog upliva. Pored mnogo sitnijih mana, najglavnije su dve: skučenost prostora, zbog koga uprava u nepriliku dolazi, kad se veći broj bolesnika javi i što ne može podeliti bolesnike po rodovima bolesti, jer malo upotrebljivih soba ima. Druga je mana kanal u avliji, iz koga se nečuveni smrad razilazi, ako se svakog dana u njega ne sipa galica”.

Moskovski staroobrednici koji primaju sveštenstvo obezbedili su 30.000 rubalja u srebru za osnivanje bolnice od sto postelja prijateljskom i bratskom srpskom narodu pred početak prvog srpsko-turskog rata. Formirali su „Lazaret Moskovskih staroobrednika koji primaju sveštenstvo” u Smederevu koji je počeo sa radom 6. avgusta 1876. godine. U Lazaretu se pominju i prvi hirurzi koji su radili u smederevskom kraju, dr Markonet i dr Bradelj. Kroz Lazaret je prošlo 1200 ranjenika i 200 bolesnika, a urađeno je 136 operacija. I Englezi su tada u Smederevu podigli sanitetski šator na pristaništu, stvarajući od Smedereva sanitetski centar za transport ranjenika ka Beogradu. Lazaret je prestao sa radom 26. novembra 1876. godine kada su prestala ratna dejstva. U skladu sa željama donatora, kompletna bolnička oprema je predata srpskoj Vladi, s tim da ona obavezno u gradu Smederevu osnuje opštinsku bolnicu pod imenom „Bolnica Moskovskih staroobrednika koji primaju sveštenstvo”. Nažalost, do osnivanja ove bolnice nije došlo.

Borba za zidanje Okružne bolnice u Smederevu se završila septembra 1882. godine, kada je objavljena licitacija za zidanje bolnica u Smederevu, Požarevcu i Valjevu. Četiri licitacije nisu uspele i na kraju se ministar unutrašnjih dela na pregovorima dogovorio sa Pamingerom i Bikofenom iz Beča da ove tri bolnice sazidaju. Paminger i Bikofen su imali preporuke Konzorcijuma za sanitetske građevine Felkner i Groder iz Beča da su pouzdana i stručna preduzimačka firma. Sve tri bolnice su izgrađene tokom 1884. godine i Smederevo dobija Okružnu bolnicu 1885. godine.

Okružna bolnica u Smederevu je bila sazidana na mestu današnje bolnice i služila je narodu Smedereva sve do početka Prvog svetskog rata. Bolnica je bila paviljonskog tipa sa tri zgrade. Dve zgrade su bile namenjene za smeštaj bolesnika, a treća je bila uprava Bolnice. U upravi Bolnice bile su smeštene: soba za upravnika koja je služila i za pregled bolesnika, stan za ekonoma, kuhinja sa sobom za kuvaricu i perionica. Izveštaji o bolnicama sa kraja 19. veka spominju ove bolnice kao jedine uređene po standardima za okružne bolnice.

Na samom kraju 19. veka upravnik Bolnice i okružni fizikus je bio dr Laza Dimitrijević. Učestvovao je kao dobrovoljac bolničar u srpsko-turskom ratu 1876. godine. Posle rata se upisao na Prirodnjački fakultet u Jeni. Ubrzo je prešao na Medicinski fakultet u Gracu, a potom u Beču. Vratio se u domovi- nu i tu kao okružni fizikus i upravnik bolnica lečio srpski narod. Kada je imao vremena posle napornog lekarskog rada napisao je knjigu „Kako živi naša narod”. Kritičari njegovog dela zamerali su mu da je bespoštedno i britko kritikovao srpsku narav a voleo srpsku dušu. Knjiga svedoči o propuštenim prilikama srpskim da se poboljša život naroda. Kritikovao je srpsku sklonost ka preterivanju i hvalospevu, nalazeći opravdanje u neznanju i praznoverju. Ne pišući o zlatnim kašikama na smederevskom srednjovekovnom dvoru, on u knjizi govori o siromašnom srpskom seljaku kome su gunj i ćebe potrebni da se ogreje u dugim zimskim noćima. Njegova svedočenja o higijenskim prilikama u kojima srpski narod živi su zastrašujuća i beskompromisna. Nije se obazirao na to da bi njegova knjiga mogla da uvredi srpsku sujetu. Njegova smelost nije bila mala jer je u knjizi opisao da je pohodeći srpski narod prošao od najsiromašnijih koliba do najuređenijih kuća i video da jedni boluju od oskudice, umora i mnogo rada a drugi od dosade i raznih boleština zbog raskalašnog života. Sa pravom se može reći da je dr Laza Dimitrijević autor prvog srpskog bestselera koji je u to davno vreme doživeo tri izdanja i prodat je u preko 1600 primeraka. Pod njegovim uticajem je 1902. godine osnovano Društvo za čuvanje narodnog zdravlja čiji je predsednik bio Milan Jovanović Batut. Nažalost, on to nije dočekao jer se, tek što je napunio 40 godina, avgusta 1899. godine, utopio u Dunavu kod smederevskog keja.

Tokom Prvog svetskog rata Bolnica u Smederevu je bila teško oštećena i bolesnici su se lečili u improvizovanom prostoru smederevske gimnazije, a odmah posle rata Bolnica je privremeno smeštena u opštinsku sudnicu staru 100 godina, na severoistoku grada tik uz ciglanu, gotovo u centru varoši. I opet Smederevo ostaje bez prave bolnice. Narod se lečio u privremenoj bolnici još čitavih 20 godina. Bolnica se sastojala od dve zgrade: dvospratne, u kojoj su se nalazile bolesničke sobe, sporedne bolesničke prostorije i kuhinja i druge zgrade u kojoj je bio ekonomat. U Bolnici se nalazilo sedam bolesničkih soba, četiri sobe su bile namenjene za muške a tri za ženske bolesnike. Postojalo je samo jedno opšte odeljenje koje se zvalo unutrašnje odeljenje sa tri sobe za internističke bolesnike, dve za bolesnike sa kožnoveneričnim bolestima i dve za bolesnike sa zaraznim oboljenjima. Bolnica je imala 81 bolesnički krevet: za unutrašnje bolesti 53, za venerične 24 i za zarazne četiri bolesnička kreveta. Narod se retko lečio u ovoj bolnici, tako da je popunjenost Bolnice bila jedva 50%. Smederevo je bilo najnaseljeniji kraj u Srbiji, uz mnogo siro- mašnog stanovništva, pa se mogla očekivati veća zauzetost postelja. Međutim, tehnički nespremna bolnica, sa vrlo lošim uslovima za smeštaj bolesnika, uz nepostojanje hirurškog i drugih bolničkih odeljenja činili su da je narod zazirao od lečenja u njoj.

Potom se nižu godine u kojima Smederevo dobija nekoliko značajnih zdrav- stvenih objekata. Prvo se u krugu stare bolnice, 1928. godine, otvara Dom narodnog zdravlja. Dom narodnog zdravlja je bio smešten u dvospratnoj baraci dobijenoj od nemačke kao ratna odšteta posle Prvog svetskog rata. Već sledeće godine izgrađena je i zgrada Zaraznog odeljenja. Namenski projektovan, ovaj prizemni objekat izveden je u duhu škole obnove nacionalne arhitekture (sa primesama klasicizma i neobaroka). Po svojim estetsko stilskim vrednostima izdvaja se severozapadna ulična fasada sa naglašenim glavnim ulazom iznad koga je barokno stilizovan frontispis.

Tokom poratnih godina upravnik Bolnice je bio dr Ilija Mirčić. Bio je dobar i sposoban lekar te je 1932. godine postavljen za upravnika Opšte državne bolnice u Beogradu. Pored njega, u Bolnici su radili i dr Živadin Stefanović Somborac i dr Ljubica Milić, čiji je suprug, dr Miladin Milić, bio sreski lekar. U Bolnicu je 1932. godine došao dr Dragoš Popović, koji je imenovan za upravnika i šefa unutrašnjeg odeljenja. Kada je 1934. godine došao dr Milivoje Dimitrijević, hirurg, oformljen je hirurški odsek pri unutrašnjem odeljenju. Za potrebe hirurgije uzet je u zakup jedan deo imanja pekara Mijalkovića, odeljenje u dvorištu, gde je stalo 15 postelja i posebno odeljenje za operacionu salu.

Tih godina počinju intenzivni radovi na izgradnji nove zgrade Banovin- ske bolnice u starom bolničkom dvorištu, na ruševinama stare bolnice iz 1880. godine. Posle dugog iščekivanja, Smederevo je 1938. godine dobilo moderno uređenu bolnicu koja je mogla da potpuno zadovolji potrebe Smedereva i okoline, čime je mnogo učinjeno za podizanje narodnog zdravlja u podunavskom kraju. Nesumnjivo je da je za njeno podizanje i uređenje najveće zasluge imao upravnik dr Dragoš Popović. Nova bolnička zgrada imala je prizemlje i jedan sprat, a takođe i vrlo lepo uređen suteren. U prizemlju, pored uprave Bolnice, bilo je smešteno unutrašnje odeljenje, čiji je šef bio sam upravnik dr Dragoš Popović. Tu su bili smešteni laboratorijum, apoteka i rendgenološka sala, u kojoj je bio instaliran rendgen aparat. Na prvom spratu se nalazilo hirurško odeljenje sa velikom operacionom salom sa staklenim krovom. Sala je bila podeljena u tri dela: glavnu operacionu salu, operacionu salu za ginekologiju i salu za aseptične intervencije. Šef novoformiranog odeljenja je bio dr Milivoje Dimitrijević. Smederevska bolnica je imala uvedeno centralno grejanje u sva odeljenja. U suterenu su dve sobe bile određene za privremeni smeštaj duševno obolelih pacijenata.

Ponosili su se Smederevci novom Banovinskom bolnicom, međutim početak Drugog svetskog rata doneće i nove nedaće smederevskoj bolnici. Rat takoreći nije ni počeo a u Smederevu se dogodila eksplozija municije u Tvrđavi 5. juna 1941. godine. Eksplozija je bila toliko jaka da se napravio krater dugačak 50 i dubok 9 metara i pritom porušila skoro ceo grad. Ni Banovinska bolnica nije bila pošteđena razaranja. Stakla na prozorima su popucala, veliki stakleni krov nad operacionom salom je razoren a mnoge bolesničke sobe su potpuno demolirane. Podaci o stradanju su različiti i kreću se od nekoliko stotina do 2500 poginulih. Povređenih je bilo mnogo više. Iako je Bolnica bila teško oštećena, osoblje se odmah uključilo u zbrinjavanje ranjenika.

Svi tadašnji lekari, dr Milivoje Dimitrijević, hirurg, dr Dragoš Popović, internista, dr Miladin Milić, dr Milutin Vlajković, dr Ljubica Milić i dr Jelena Stanić Kulbahin su se odmah posle eksplozije okupili u Bolnici i ukazivali pomoć povređenim i preplašenim stanovnicima Smedereva. U zbrinjavanje ranjenika uključio se i dr Živadin Stefanović Somborac koji je u eksploziji izgubio rođenog brata dr Božidara Stefanovića Somborca, opštinskog lekara. Popodne su u Smederevo stigli i lekari iz Požarevca i Beograda. Nemački avioni su izbacivali sanitetski materijal. U gradu je zaveden policijski čas u 18 časova. U Smederevo su stigli sanitetski brod iz Beograda i sanitetski voz iz Požarevca a ranjenici su malom lađicom evakuisani u ispražnjeno odeljenje Bolnice u Kovinu. Za Beograd je transportovano 500 ranjenika, za Požarevac 300 a u samoj Bolnici je zbrinuto oko 3000 ranjenika. Bolnica je već decembra 1941. godine obnovljena i u ratnim godinama koliko-toliko uspevala da zbrinjava bolesnike.

Krajem rata Vrhovna komanda donosi odluku da se u Smederevu formira Bolnički centar koji bi služio za evakuaciju ranjenika iz Beograda. Stvaranje novih bolničkih kapaciteta bilo je veoma teško. Smederevo je pored velikih oštećenja prilikom eksplozije 1941. godine još tri puta bombardovano iz vazduha tokom rata. U kratkom roku opremljena su četiri objekta koje su tada nosile naziv bolnica broj 1, broj 2, broj 3 i broj 4. Postojeća bolnica je imala 100 kreveta i bila jako oštećena. Brzo je popravljena, ugrađeni su suva komora i kupatilo a broj kreveta je povećan na 200. Drugi deo bolnice se nalazio u školi na Majdanu, treći u školi kod „Gornje vage” a četvrti prvo u zgradi Carinarnice, a zatim u magacinima Monopola. Svu opremu – krevete, čaršave, ćebad, jastuke i kuhinjsko posuđe poklonili su građani Smedereva i srezova podunavskog, gročanskog, kovinskog i velikooraškog. Kroz ovaj bolnički centar je prošlo blizu 10.000 ranjenika i bolesnika.

Posle zatvaranja Bolničkog centra krajem 1945. godine, Okružna bolnica nastavlja da radi u prvobitnom prostoru. Tokom pedesetih i šezdesetih godina grade se novi zdravstveni objekti u bolničkom krugu. Prvo je izgrađena zgrada Centra za rehabilitaciju 1959. godine, potom zgrada ATD-a (1962), zgrada Poliklinike (1963) i zgrada Dispanzera (1968). Stara Banovinska bolnica, Poliklinika i Dispanzer su kasnijim rekonstrukcijama spojeni u jednu celinu.

Autor : Prim mr sci. med. dr Nenad Đorđević